Horovođa i orguljaš

Moj otac je svojevremeno pisao kolumne za prosvetno-pedagoški časopis „Misao“. U početku su to bili članci vrlo ozbiljnog karaktera, u kojima je on iznosio svoje višegodišnje iskustvo prosvetnog radnika. Na sebi svojstven način jednog nastavnika engleskog koji je, sem jezika poprimio i manire britanskog džentlmena, veoma taktično je kritikovao tradicionalne metode i trudio se da trasira put i otvori vidike nekim budućim generacijama učenika i
profesora svojim inventivnim i inovativnim idejama u vođenju nastave.

Stari Žabalj (izvor: Stare fotografije Žablja)

Jednog jutra u Žablju, u vreme dok sam predavao muzičko vaspitanje u istoj školi u kojoj je radio i on, rekao mi je da ide na neki seminar u Beograd, i zamolio me da obavestim direktora, zato da bi deca na vreme znala da toga dana neće imati časove engleskog. Pošto sam ja, normalno, zaboravio da prenesem to obaveštenje, dobio sam malu pokoru – da sám odem popodne u školu i odradim te časove umesto njega. To je bilo jedno zanimljivo iskustvo. Ako ne računamo one dve godine u somborskoj osnovnoj školi Avram Mrazović gde je meni i mom odeljenju predavao engleski, ja sam njega u stvari uglavnom imao prilike da gledam kako daje privatne časove kod kuće. Uglavnom u kuhinji, uz krčkanje sa šporeta i majku koja pere sudove, ili za betonskim stolom u dvorištu, uz pratnju vrabaca i gugutki sa krovova i obližnjih krošnji. Ovo je ipak bilo nešto posebno. Bila su to neka dobra deca. Bila su to neka deca u kojoj sam osetio istu onu vrstu dobrote, poslušnosti, neke sviknutosti na rad i red koju sam imao prilike da vidim još kad sam u Somboru, kao sasvim mali dečak, sedeo na njegovim časovima na koje me je vodio jer nije bilo nikog da me kod kuće čuva. Kao da je tu atmosferu, tu mikroklimu iz Sombora prenosio na bilo koju sredinu u kojoj je predavao. Sama deca su, poput dobro uvežbanih konja koji sami znaju da kola doteraju pred kuću čak i kada gospodar zadrema za dizginama, tačno znala i redosled i način obrađivanja tema na času, i vreme predviđeno da se sve to obradi. Sve vreme sam imao utisak da otac sedi pored mene, i da u stvari on vodi čas.

Privatno, međutim, on je imao neki sasvim drugi operativni sistem, čiji bi princip uglavnom mogao da se svede na jednu od najčešće izgovaranih rečenica: – Ja govorim. I govorim. Ali šta? – nemam KOME da govorim! Tako je, videvši da će sve njegove inovativne metode ostati u jednom dvodimenzionalnom svetu koji pruža mogućnost da nešto postoji samo na papiru, u pisanju onih kolumni za „Misao“, odlučio da se okrene jednom sasvim drugom žanru. Počeo je da piše duhovite, satirične priče koje je objavljivao pod naslovom Pedagoški porazi.

Učenici u učionici (Izvor: nepoznat)

Centralno mesto zbivanja bila je učionica, u kojoj bi se uvek našao poneki učenik po imenu Problemović. To ime je naravno bila prelazna titula, jer bilo je raznih problemovića i potpuno različitih vrsta problema koji su išli uz njih. U zbornici su se nastavnici međusobno tešili jetkim komentarima i, poput sličica omiljenih fudbalera, razmenjivali sličice, bisere, događaje i izbačene scene koje su im problemovići na časovima upravo priređivali. Svi nastavnici su takođe imali prezimena koja su odavala predmet koji su predavali (matematičar – Ravnokrakić, nastavnik fizičkog – Skleković, itd.), i jedini konstruktivan zaključak do kojeg bi došli bila je sveprisutna istina da neke stvari jednostavno nije moguće promeniti, i da je najbolje ne sekirati se zbog njih. Otac i ja smo jedno vreme funkcionisali kao tandem, jer sam se ja prihvatio da njegove kolumne ilustrujem ponekom aktuelnom karikaturom.

U to ime, čitavo jedno poglavlje svog romana Kao na leđima delfina posvetio sam razmišljanju o svom pedagoškom radu. Poput nekog magijskog rituala, nekog redosleda velikih dela i izazova koje treba ostvariti da bi se prekinuli lanci loših iskustava, da bi Herakle ispunio svoje zadatke i da bi se namirio Čika-Jovin poziv „gde ja stadoh ti ćeš proći“ – nazvao sam to poglavlje Pedagoški uspesi. Čisto da vidimo imaju li reči magijsku moć da isprave neke stvari. Makar naknadno. Makar u jednom dvodimenzionalnom svetu. Stvarno, imaju li? Kao motiv, okidač, vrač-prizivač i vilenjak-pripovedač poslužilo mi je prelepo antičko pozorište Irodio, ugrađeno u južnu padinu Akropolja.

Irodio teatar (izvor: https://aefestival.gr)

Polukružni amfiteatar sa pet hiljada ljudi koji su pratili koncert podsetilo me je na neku džinovsku pisaću mašinu sa pet hiljada slova, koja samo čekaju da ih sve ispritiskam. Slušali smo Slike sa izložbe, od Modesta Musorgskog. Bilo je
veče pod vedrim atinskim nebom, i ja sam se setio kako sam ih dve godine ranije puštao deci u školi, i kako su mi oni predstavljali svoja likovna rešenja za svaku od njih. Setio sam se razgovora koje smo vodili za vreme časova i posle njih, kao i nezaboravnih bisera koje sam pronalazio među odgovorima na kontrolnim zadacima, i posle ih čitao svojim kolegama u zbornici.

„Bah je poznati pisac pesama. U crkvi je radio kao kolovođa i orgijaš. Prepisivo je stara dela i učijo kako treba kompovati. Tek 1000 godina posle njegove smrti su počeli da slušaju njegovu muziku. Bah je nastupo na koncertima, i pevo i svijo svoju gitaru. Kada je jednom na radiju čuo pesmu sa njegovim drugom on je pitao ala je lepa ova pesma volo bi da znam ko je nju napiso. Eto koliko je pesama napiso, da nije ni znao da je on to napiso! Bah je pisao pored sveće noću. Bah je išao u kafanu sa svojim drugovima. Pa su pili i pravili čuda.“

Bah karikatura
Bah kao kolovođa i orgijaš (autor ilustracije: Petar Ivković)

Životni ciklus je bio počeo da se obnavlja, sa novim akterima. Ipak, ja sam odlučio da ga prekinem, jer, ruku na srce, niti sam se ja u životu spremao za tu vrstu pedagoškog rada, niti sam se pronalazio u njemu. Jesam se uklapao, doduše. Kao na onoj slici, gde je neko uredno poređao tanjire u pregrade gvozdenog slivnika na ulici, uz komentar: to što se negde uklapaš, ne znači da ti je tamo mesto.

Sedeći te večeri na toplom kamenu pozorišta Irodio, zaključio sam da je i to, što sam dve godine bio savršeno uklopljen u ulogu prosvetnog radnika, bila samo jedna od slika sa izložbe mojih mnogobrojnih životnih uklapanja.

Nema objavljenih komentara

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *